“Bili smo u vezi tri mjeseca kada sam saznala da sam trudna. Nakon njegovih riječi život mi se potpuno preokrenuo”

Imala sam 28 godina kada mi se život potpuno preokrenuo. Dozvolila sam sebi da živim u lažima, mnogih laži ni sama nisam bila svjesna, mnoge laži sam samoj sebi govorila. Tada, kada sam imala 28 godina cijeli taj lažni svijet srušio mi se na glavu.

Tako svoju priču počinje Lejsi Braun iz Nebraske u svojoj ispovijesti koja je izazvala mnogo pažnje.

– Sa bivšim suprugom sam se zabavljala tri mjeseca kada sam saznala da sam zatrudnila. Nisam bila sigurna kako se to desilo, jer me je dečko uvjeravao da je sterilan. Međutim, kada sam mu rekla da sam trudna, bio je oduševljen. Zato nisam mnogo preispitivala tu njegovu čudnu reakciju. Prepustila sam se njegovoj sreći, uvjerena da će sve biti u redu. Za celokupnu pricu pogledajte slicicu ispod.

To sam često radila – ignorisala njegove reakcije, ignorisala svoje instinkte koji su mi govorili da nešto nije u redu. Na kraju, bio je divan prema meni. Sada je i otac mog budućeg djeteta. Naravno, progledaću mu kroz prste.

I tako sam ignorisala svoje instinkte i savjete svoje porodice – ostala sam sa njim i udala se za njega čim sam se porodila. U tom periodu, faza medenog mjeseca je odavno prošla i videla sam svog supruga u pravom svjetlu i ignorisala to što vidim. Postala sam profesionalac u ignorisanju.

Neke žene koje su imale nasilne muževe kažu da je to djelovalo kao da se u njihovim muževima odjednom upalila neka lampica, nenadano i neočekivano. Kod mene nije bilo tako. Sve je išlo postepeno i suptilno. Vikao je, činio da se osjećam neadekvatno, a potom se izvinjavao i govorio da je pogriješio. Mislila sam da mu samo treba vremena da se privikne na drugačiji život, ipak je sad oženjen i ima deijte. Međutim, već tad hodala sam po jajima i dobro merila svaku svoju riječ, kako ga ne bih razbjesnila.

Govorio mi je da bi sve bilo bolje samo kada bih ja bila bolja. Toliko toga je uradio za mene, ja sam nezahvalna. Niko me drugi ne bi htio, sreća moja pa me je oženio.

Kada mi je rekao da želi još jedno dijete, obradovala sam se – bio je tako dobar prema meni u prvoj trudnoći. Mislila sam, možda nam to spasi brak. U vrijeme naše prve godišnjice braka, ponovo sam bila trudna.

Kakvo gorko iznenađenje – ništa nije bilo bolje. Zapravo, ovog puta bila sam izolovana od svoje porodice i prijatelja. Otjerao je sve od mene. Još gore, ja sam lagala sve svoje poznanike o tome šta se dešava. Bilo me je sramota da priznam u kakvom braku živim, pa sam lagala. Pravila sam se da imam sretan brak i da je sve kako treba da bude. U realnosti, živjela sam u paklu koji su bili razbijani rijetkim srećnim danima. Tačno ih je dozirao toliko da mogu da preživim. Međutim, ti srećni dani bili su sve rjeđi i rjeđi.

Naša druga godišnjica proticala je u mojoj potrazi za bračnim savejtnicima. Provodila sam sve više vremena u crkvi i molitvama, moleći se da mi se brak nekako spasi. Imala sam 28 godina.

Taman kad sam se spremala da i mužu priznam da nam tražim bračnog savetnika, on je mene preduhitrio priznavši mi da je zavisnik od opijata i alkoholičar. Od tad, postalo je još gore – čim bih se ja vratila sa posla, otišao bi iz kuće. Ne bi se vraćao do jutra. Nije htio ni da spava sa mnom. Govorio mi je da mu treba prostora. Tako smo živeli nedelju dana, kada mi je saopštio da hoće razvod, da nikad nije bio sretan sa mnom i da se oženio iz pogrešnih razloga.

Razvod je bio užasan, to je i dalje najgora godina mog života. Manipulisao me je, lagao na sudu. Tek kada sam ocu priznala da se osjećam kao pretučena, a kada mi je otac rekao “To je zato što jesi bila pretučena. Ne fizički, ali emotivno”, shvatila sam da sam zaista bila u braku sa nasilnikom, a da sam to krila od sebe.

U vrijeme razvoda djeca su nam imala tri i jednu godinu. Narednih par godina sam ih sama odgajala, išla kod psihologa i nastavila da idem u crkvu. Radila sam na tome da sebi pomognem i oporavim se. Od djece sam krila sve o tome ko im je otac. Nisam želela da to utiče na njihov odnos. Izlazila sam sa muškarcima, ali nijednog nisam dovela kući niti ih pokazala sinovima. A onda je bog konačno odgovorio na moje molitve, i to u crkvi, gdje sam upoznala čovjeka, takođe nedavno razvedenog, samohranog oca jedne djevojčice. Odmah sam znala da je drugačiji.

Da je ovo film, završila bih sa “I živjeli smo srećno do kraja života”, ali svi vi koji ste spajali porodice znate da nije tako. I moj novi suprug i ja smo svjesni da smo u mnogo boljem braku od onoga što smo imali, ali brak je i dalje težak. I dalje umijemo da se posvađamo. A na sve to, tu su i djeca.

Kažu da je u proseku potrebno da prođe između tri i pet godina da se dvije porodice stope u jednu. Posle godinu i po dana, naša porodica radi na tome. Svi se još međusobno upoznajemo i gradimo veze između sebe. Taman kada sam govorila bogu u svojim molitvama da mi je u redu i da ostanem sama ako je tako bolje, ali da bih voljela da se još jednom oprobam u braku, desio mi se taj čovek. Zato sada svima koji su bez nade govorim da budu strpljivi. Sigurna sam da i za vas postoji sretan kraj kao i za mene.

Loading...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *